CVIJET SREBRENICE

  

 

MOLITVA IZRAELSKOG VOJNIKA

(u pauzi na granici prema Gazi)

 

Stao je da obavi molitvu

pa će nastaviti klati

pa se moliti

PA KLATI, PA SE MOLITI...

s večeri će saprat’ krv

pomilovati djecu

pokriti ih da se ne prehlade

pojačati vatru u peći

upaliti i ženu...

ujutro će, također,

pojačati vatru

da se palestinska djeca ne prehlade

a kad ispuni normu, popuni jame,

otići će na zid plača i ridati do dugo u noć

a ono, malo palestinske nejači

što, i ako, preživi

kad poraste i snagom se opaše

snagom i eksplozivom

umjesto ljubavi raznosit će

turističke karte

zajedno s turistima

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

MAJKA SREBRENICE

( A majke umiru od srčanih udara)

 

Kraj mezara sina svoga

kleknula je majka stara

tihi šapat- molitveni

ko da s dušom razgovara

 

Dušom svog' jedinca- sina

dok sjećanjem slike lete

postrojeni za strijeljanje

među njima njeno dijete

 

Sin jedinac od šesnaest

njenog srca plod i nada

vapaj, krici, i pucnjava

na oči joj tama pada

 

Postrojeni za smaknuće

ponovljene strašne slike

nijemost bola majčinskoga

sledila je i urlike

 

Čemer slutnje i samoće

pratilje su zle joj sreće

i ponovo ko da gleda

one što ustati više neće

Među njima svog jedinca
otrgnutog iz okrilja njena

okrenutog licem prema zemlji

od bola bi pukla čak i stijena

Njenom jedincu ubiše san

slomiše neodigran ples života
pucaše u zbir đačkih ocjena...

zalud su sunčevi zraci

padali na ramena njena

 

I ponovo ko da je čula
sve odjeke i pucanj u sina

jedna zvijezda nebom se prosula

i jedan san survan u bezdan

i mnogo snova i nevinih lica

i bezbroj gradova i

SREBRENICA

 

Bol u duši vatrom je opeče

ni diplomu, ispraćaj u vojsku,

pjesmu kićenih svatova...

majka nikad dočekati neće

 

I još tutnjećih bezbroj rafala

u budućne unučiće

koje majka nije dočekala

 

Sve ove godine- poratne

koračala, batrgala, svaku kost pregledala;

u hladnjačama crne vreće osluškivala!

obilazila stratišta, nijema i mrtva na njima

 

''Eto, hvala Bogu, više nisam sama

nakon desetljeća lutanja po jamama

nisam više sama, u mojoj priči;

kroz neprebol Srebrenice

pronašla sam dječije koščice!"

 

Mjesto sina nišan bijeli

i mirisi bejturana

i jecanja Srebrenice

vječnost tuge i usuda

niz majčino teku lice

 

A mati ko mati i dalje pati

kroz košmarna sjećanja nijema tumara

rata nema, ne puca se više;

a majke umiru od srčanih udara

Autor: Zekira Kira Ahmić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Fragment o kostima

( Danja Đokić )

u kojoj ćeš me majko

od zemlje odvojiti

i prepoznati

po anatomiji

206-350 ovisno o dobi

u lubanji (22 kosti):

u srednjem uhu (6 kostiju)

u grlu podjezična kost

u ramenom pojasu (4 kosti)

u prsnoj šupljini (25 - 27 kostiju)

u kralježnici (24 kosti)

u ruci (6 kostiju)

u šaci (54 kosti):

u zdjelici zdjelična kost

u nozi (8 kostiju)

u stopalu (52 kosti)

ili po duši

o rako otvorena

iz koje majke odvajaju

kosti od snopova

i plaču suzom zemlje

okoštale

da bi se prepoznale

Lament nad ilovačom

(Danja Đokić)

prva noć je obilježena

suzom djeteta što nikad

sutra uz oca

upoznati neće

da bi svijet isplakala

majko sveta

zemljom obilježena

morala bi barem

još toliko puta umrijeti

koliko si bisera

pod rebrima nosila

i još jednom

za nebo koje je oći zatvorilo

u jezivoj godini razotkrivanja

pa kad je ovdje

sve nemoguće moguće

Bože što ne učini

da ilovača liječi kosti

da majke imaju

što na srce priviti

kad ponovo budu

mukom porađale

kost svoju

djelo Božje

ako je biti

po opstanku

čovjek je čovjeku

peta strana svijeta

ako je po (ne)čovjeku

prva su slova

istina ispisana

na glinenim grobnicama

 

Mina Iskrić Imširović : SREBRENICA

Mojoj majci su otrgnuli ruku,

lijevu ruku, kojom je držala

Drinu.

 

Mojoj majci su iščupali srce

iz njedara,

častili se, kidajući ga,

zvjerskim čeljustima.

 

Ali, (Kao svjedok)

niknuo ljiljan iz kostiju,

Bošnjak je još tu

i još ga ima...

Mojoj majci su katili iskasapili

kćerku rumenog lica.

 

Razgolićena u suzama,

pred očima čovječanstva,

utrnula je u bolu,

nijema

Srebrenica...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Enes Topalović: ŠAPAT PREDAKA

　
Jesu li to mrtvi što ti na uho šapuću, Tale Tragaču?

Jesu, oni mi pomažu da razumijem život, a sa njim i smrt.

Hoće i oni nešto da kažu.

Da se i njihova čuje,

Makar sa jednim životom zakašnjenja,

Ti ko neka čarobna frula iz groba iznikla, Tale?

Nisam baš drvo, ali mi često dođe da zapjevam.

A, mrtvi pjevaju li oni?

Oni i pjevaju i plaču i pričaju, a ponekad se i smiju svom životu.

Blago tebi, Tale, ti živiš i tamo i ovdje.

Teško meni razapetom, nit sam tamo niti ovdje,

I kad odem tamo opet ću biti ovdje i nigdje me neće biti.

********************

 

 

SREBRENIČKA ŽRTVA PJEVA SVOME BOGU

 

 

 

Kad će pravda za Tvoja stada?

Ko je taj da Te probudi,

Ko će Tebe iz prijestola dići,

Kad će Tvoja noga međ’ ovozemaljski nakot sići? Kada?!

 

O Bože svih bogova(!) ako Te za nas još ima,

Ako i Tebe nisu u pogrešnom smjeru uputili,

Da prerušen u prosjaka, sa štapom, Koji se u zmiju pretvara,

Tražiš ono za čim si čeznuo.

Snijuć, otvorenog, Svevidećeg oka da svoje djelo vidiš,

U snu si našem od tuge oslijepio.

Do kada u ime Tebe da ubijamo sebe?!

Što Ti to treba, tako Ti neba – carstva Tvojega.

Oprosti što pitam: „Vladaš li Univerzumom, I ljudskim umom.

"Ti koji sve znaš, znaš li: Da pjevam u ime ‘’pijanih muslimana’’,

Pa i drugih još crnjih – Tvojih smrtonosnih rana.

Pijanih od Tvojih obećanja i naših sanja,

Da će svijet na tobe, i da će njihala strave

U muzejske sobe.

Nema čekanja! Sve nade survaše u provalije.

Tvoje robove pretvoriše u žrtve,

Umjesto zvijezda, Zemljom broje mrtve!

Vrisni! Ustani, kaži, Je l’ ovo pod nebom za silovanje?

Za nusprodukt, za muku...Daj isuči tvoju nebesku sablju;

Spusti ruku skamenjenu, na ova groblja;

Tvoje spomenike, daj, tako Ti slike,

Zaustavi ove nesnosne krike!

Spusti ruku tešku, Na nepopravljivu grešku.

Mi, ’polovno mrtvi’, zvali smo, ispod duge,

Koja nam se ukazivala. Klanjali se Tebi, postili,

Svoje meso kidali... Psovki je bilo,

Al’ je molitva duže trajala i još je ima.

 

O Bože svih bogova! Ako slučajno, u srđbi i ljutnji,

Nisi zauzet mrvljenjem ostarjelih zvijezda,

Koje, u vidu umiruće svjetlosti,

Kidišu na ovu grobnicu mraka,

Koja se samo bolom (pr)osvjetljava.

Daj udri solju, po ovim livadama,

Da ova Tvoja stada, nakon ispaše, ne morajuTuđi znoj lizati.

Udri: slanom kišom,Gorkim korijenjem...

Zametni kavgu Međ’ ratobornima – međ’ dvonogima,

Nek' se bodu dok god im je milo.

A Ti, ipak navali, na najbliže nebo

I tako redom. Lomi zvijedu za zvijezdom,

Zapali vatre, ogrij presvete kosti.

Potegni besmrtno piće...

I udri po svom djelu, po svojoj zabludi

Udri bez straha, jer Tebi nema ko da sudi!

Udriiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii

 

**************

KAZNI IH BOŽE

 

Prastara cesta mirna i pusta

Na bujnoj travi rosa se blista

Mirisno cvijeće i šuma gusta

A Drina teče prekrasna i čista

 

Najednom prasak tišinu rasu

A vatra buknu svijetlost se prosu

I sprži selo u jednom času

Osuši travu ispari rosu

 

Niz staru cestu kolona stupa

U času crnom crnjim od tuša

Bez volje idu hiljade duša

Okrutni zlotvor po krvi gazi

 

Mrtvim' se smije o smrti pjeva

Krvavi ljudi ostaju na stazi

Dok batina bije i kama sijeva

Na rubu šume povorka stade

 

Jadno se roblje na zemlju spusti

Al bezdušni krvnik mira ne dade

Počeše padati krvavi prsti

Sa svake ruke po dva im sijeku

 

A krv u mlazu teče iz vena

Krvave prste na vatri peku

Dok se bolni vrisak odbija od stijena

I posljednji jecaj prestade od muke

 

Kada obruč bande oko njih se suzi

A boca krenu od ruke do ruke

Gutljaj po gutljaj nastavi da kruži

A oni piju dok umiru djeca

 

I oni piju dok stenju ljudi

I oni piju dok majka jeca

Sa mrtvim čedom privitim na grudi

Boca po boca i toga nesta

 

Svi znaju sad će još gori biti

Od užasnog straha majčin jecaj presta

Jedni iza drugih počeše se kriti

A onda strašna komanda pade

 

Ovamo žene a tamo muške

I dok se jedni sa ženama slade

Drugi nek' drže otkočene puške

Nastade vriska gomila se skupi

 

Da žene skriju u krvavoj masi

Al hi krvnik nalazi i u mišjoj rupi

Grabe se za žrtve kao bijesni psi

Počeše pred svima svašta da im rade

 

Teško je gledati te ogavne stvari

Napastuju redom i stare i mlade

Pokvarene svinje bezdušni varvari

Satrvene žene gorke suze liju

Od sramote puste moraju se kriti

Nikome u lice pogledat' ne smiju

A zlotvore mole dajte nas ubiti

A oni se smiju na te bolne suze

 

A oni se smiju i nije ih briga

To što one mole da im život uzmu

Pogazi im ponos i još im se ruga

Ko sa neba milost naređenje sinu

 

Dosta je već toga počnite tuči

Pokoljite stoku bacite u Drinu

Završimo s time da idemo kući

Nedužna šuma klanicom posta

 

Potok se krvi ka vodi slijeva

Umiru ljudi zemlja im prosta

A batina bije i kama sijeva

Kad posljednji urlik u noći presta

Pod krvavim nožem na ovom mjestu

A truplo zadnje u vodi nesta

Krvnici pijani odoše dalje

Prastara cesta ostade pusta

 

Zora zaruđe sunce zablista

Krvavo cvijeće i šuma gusta

A Drina teče mutna i Nečista

Kazni ih Bože

 

Zbog one djece žena i ljudi

Kazni ih Bože

Zbog svega ovog Ti im presudi

Kazni ih Bože

 

Zbog ove krvi Sudija budi

Zbog ove šume rijeke i ceste

Zbog trave suhe što mre bez rose

Zbog ovog sela spaljene kose

Kazni ih Bože(!) nisu to ljudi

Autor: S. Hasanović

*****************************************************************************

 

 

IZBJEGLIČKA IZJAVA

(uz godišnjicu Srebreničke tragedije)

 

Dolazim iz logora

nemojte kvasiti jastuče

(za moj otisak)

nemam ni jednog prsta

osim na nogama

nogom ću se potpisati

(ako može)

 

ne morate me ni slikati

fotoalbum je u meni

slike su crnobijele

hvatane na brzinu,

 

 

 

uz namunjene bliceve

i mi smo hvatani na brzinu

od oka-od zvanja i znanja

 

siper su zgurali u tijesne autobuse

a nama dali sportske dvorane

 

na času poezije učili smo njegoša

za domaći zadatak: andrić

oni koji su ponavljali sledio je ćosić

 

vuk je gostovao s guslama

a drašković s nožem

dolazio i bećković, recitovao; ćeraćemo se još (?!?)

 

donosili i bibliju

tjerali da dižemo tri prsta

 

po dva su nam odsijecali

da se lakše snađemo

i da oni skinu burme

 

burme su u to vrijeme bile jeftine

jedna burma jedan prst

 

ko je imao zlatan zub

čupali su bez anestezije

mrtvi pijani širili pravoslavlje

uspoređivali nas s nemanjom

naša krv i njegov urin

psovali su nas

'"malo tukli",' silovali, sjekli uši, prste, nosove...

„malo su nas i ubijali" pa nas krili k'o kukavica jaje

 

oni će u nebo-rekoše

a nas u zemlji ostaviše

hladnoj i krvavoj

 

*************************************************************************************************

 

 

Autor: Sandra Bakaj

****************************************************************************

****************************************************************************

SAD' SAMO NIŠANI

protičemo,

nezaustavljiva struja

nosi nas

pitat ćeš se

gdje nestadoše

poznati

šuti,

nije dobro

sve znati

kad dođe vrijeme

samo će se

ispričati

jednom su bili ljudi,

sad samo bijeli

nišani

Tanja Zubčević Alečković 

 

 

Legendarni: BEKIM FEHMIU

 

Dušan Vasiljev: Čovek peva posle rata

Ja sam gazio u krvi do kolena,
i nemam više snova.
Sestra mi se prodala
i majci su mi posekli sede kose.
I ja u ovom mutnom moru bluda i kala
ne tražim plena;
oh, ja sam željan zraka! I mleka!
I bele jutarnje rose!

Ja sam se smejao u krvi do kolena,
i nisam pitao: zašto?
Brata sam zvao dušmanom kletim.
I kliktao sam kad se u mraku napred hrli,
i onda leti k vragu i Bog, i čovek, i rov.
A danas mirno gledam kako mi željnu ženu
gubavi bakalin grli,
i kako mi s glave, raznosi krov, ─
i nemam volje ─ il’ nemam snage ─ da mu se svetim.

Ja sam do juče pokorno sagibo glavu
i besno sam ljubio sram.
I do juče nisam znao sudbinu svoju pravu ─
ali je danas znam!

Oh, ta ja sam Čovek! Čovek!
Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena
i preživeo crvene godine Klanja,
radi ovog svetog Saznanja
što mi je donelo propast.

I ja ne tražim plena:
oh, dajte meni još šaku zraka
i malo bele, jutarnje rose ─
ostalo vam na čast! 

************************************************************************

CRNOSNJEGULJICA

(S izložbe Djetinjstvo u ratu - Jasminka Halilovića, Sarajevo)

"Pitala sam Dinu
da idemo vani, a ona
je zabrinuto rekla kako ne smije,

jer će ju,
ako pogine -
mama ubiti. (Amra, godište 1984.)"

 Morala te
Morala mater ubiti
Dino

A onda je Isus čučnuo i pokupio popadale jabuke
Zaista vam kažem
Grizite se

 

O pasjim sinovima, Borise Davidoviču

Sva zapravo tminost,

Za opis onoga
Tko se umiva u lavoru meda.

Prvo je njoj kazao

Kako ima duboke oči.

Kasnije se nama kleo

Da su mu to

Najdublje

Izvađene oči.

Autor: Darko Cvijetić ( Iz zbirke: Masovne razglednice iz Bosne)