zondag 7 juli 2013

CVIJET SREBRENICE

  
 

MOLITVA IZRAELSKOG VOJNIKA



(u pauzi na granici prema Gazi)

 



Stao je da obavi molitvu

pa će nastaviti klati

pa se moliti

PA KLATI, PA SE MOLITI...

s večeri će saprat krv

pomilovati djecu

pokriti ih da se ne prehlade

pojačati vatru u peći

upaliti i ženu...

ujutro će, također,

pojačati vatru

da se palestinska djeca ne prehlade

a kad ispuni normu, popuni jame,

otići će na zid plača i ridati do dugo u noć

a ono, malo palestinske nejači

što, i ako, preživi

kad poraste i snagom se opaše

snagom i eksplozivom

umjesto ljubavi raznosit će

turističke karte

zajedno s turistima

 
 
 

 

 

 

 
 
 
 

MAJKA SREBRENICE

( A majke umiru od srčanih udara)


 

Kraj mezara sina svoga

kleknula je majka stara

tihi šapat- molitveni

ko da s dušom razgovara

 

Dušom svog' jedinca- sina
dok sjećanjem slike lete
postrojeni za strijeljanje
među njima njeno dijete
 
Sin jedinac od šesnaest
njenog srca plod i nada
vapaj, krici, i pucnjava
na oči joj tama pada
 
Postrojeni za smaknuće
ponovljene strašne slike
nijemost bola majčinskoga
sledila je i urlike
 
Čemer slutnje i samoće
pratilje su zle joj sreće
i ponovo ko da gleda
one što ustati više neće
Među njima svog jedinca
otrgnutog iz okrilja njena
okrenutog licem prema zemlji
od bola bi pukla čak i stijena
Njenom jedincu ubiše san
slomiše neodigran ples života
pucaše u zbir đačkih ocjena...
zalud su sunčevi zraci
padali na ramena njena
 
I ponovo ko da je čula
sve odjeke i pucanj u sina
jedna zvijezda nebom se prosula
i jedan san survan u bezdan
i mnogo snova i nevinih lica
i bezbroj gradova i
SREBRENICA
 
Bol u duši vatrom je opeče
ni diplomu, ispraćaj u vojsku,
pjesmu kićenih svatova...
majka nikad dočekati neće
 
I još tutnjećih bezbroj rafala
u budućne unučiće
koje majka nije dočekala
 
Sve ove godine- poratne
koračala, batrgala, svaku kost pregledala;
u hladnjačama crne vreće osluškivala!
obilazila stratišta, nijema i mrtva na njima
 
''Eto, hvala Bogu, više nisam sama
nakon desetljeća lutanja po jamama
nisam više sama, u mojoj priči;
kroz neprebol Srebrenice
pronašla sam dječije koščice!"
 
Mjesto sina nišan bijeli
i mirisi bejturana
i jecanja Srebrenice
vječnost tuge i usuda
niz majčino teku lice
 
A mati ko mati i dalje pati
kroz košmarna sjećanja nijema tumara
rata nema, ne puca se više;
a majke umiru od srčanih udara

Autor: Zekira Kira Ahmić

 



 



 

 

 

 






 
 
 
Fragment o kostima
( Danja Đokić )

u kojoj ćeš me majko
od zemlje odvojiti
i prepoznati

po anatomiji
206-350 ovisno o dobi
u lubanji (22 kosti):
u srednjem uhu (6 kostiju)
u grlu podjezična kost
u ramenom pojasu (4 kosti)
u prsnoj šupljini (25 - 27 kostiju)
u kralježnici (24 kosti)
u ruci (6 kostiju)
u šaci (54 kosti):
u zdjelici zdjelična kost
u nozi (8 kostiju)
u stopalu (52 kosti)

ili po duši
o rako otvorena

iz koje majke odvajaju
kosti od snopova
i plaču suzom zemlje
okoštale
da bi se prepoznale
Lament nad ilovačom
(Danja Đokić)

prva noć je obilježena
suzom djeteta što nikad
sutra uz oca
upoznati neće

da bi svijet isplakala
majko sveta
zemljom obilježena
morala bi barem
još toliko puta umrijeti
koliko si bisera
pod rebrima nosila

i još jednom
za nebo koje je oći zatvorilo
u jezivoj godini razotkrivanja

pa kad je ovdje
sve nemoguće moguće
Bože što ne učini
da ilovača liječi kosti
da majke imaju
što na srce priviti
kad ponovo budu
mukom porađale
kost svoju
djelo Božje

ako je biti
po opstanku
čovjek je čovjeku
peta strana svijeta

ako je po (ne)čovjeku
prva su slova
istina ispisana
na glinenim grobnicama
 

Mina Iskrić Imširović : SREBRENICA

Mojoj majci su otrgnuli ruku,
lijevu ruku, kojom je držala

Drinu.

 

Mojoj majci su iščupali srce

iz njedara,

častili se, kidajući ga,

zvjerskim čeljustima.

 

Ali, (Kao svjedok)

niknuo ljiljan iz kostiju,

Bošnjak je još tu

i još ga ima...



Mojoj majci su katili iskasapili

kćerku rumenog lica.

 

Razgolićena u suzama,

pred očima čovječanstva,



utrnula je u bolu,
nijema
Srebrenica...
 
 
 

 
 
 
 
 
 

 
 
Jesu li to mrtvi što ti na uho šapuću, Tale Tragaču?

Jesu, oni mi pomažu da razumijem život, a sa njim i smrt.

Hoće i oni nešto da kažu.

Da se i njihova čuje,

Makar sa jednim životom zakašnjenja,

Ti ko neka čarobna frula iz groba iznikla, Tale?

Nisam baš drvo, ali mi često dođe da zapjevam.

A, mrtvi pjevaju li oni?

Oni i pjevaju i plaču i pričaju, a ponekad se i smiju svom životu.

Blago tebi, Tale, ti živiš i tamo i ovdje.

Teško meni razapetom, nit sam tamo niti ovdje,
I kad odem tamo opet ću biti ovdje i nigdje me neće biti.
********************
 
 
SREBRENIČKA ŽRTVA PJEVA SVOME BOGU
 
 
 
Kad će pravda za Tvoja stada?
Ko je taj da Te probudi,
Ko će Tebe iz prijestola dići,
Kad će Tvoja noga međ’ ovozemaljski nakot sići? Kada?!
 
O Bože svih bogova(!) ako Te za nas još ima,
Ako i Tebe nisu u pogrešnom smjeru uputili,
Da prerušen u prosjaka, sa štapom, Koji se u zmiju pretvara,
Tražiš ono za čim si čeznuo.
Snijuć, otvorenog, Svevidećeg oka da svoje djelo vidiš,
U snu si našem od tuge oslijepio.

Do kada u ime Tebe da ubijamo sebe?!
Što Ti to treba, tako Ti neba – carstva Tvojega.
Oprosti što pitam: „Vladaš li Univerzumom, I ljudskim umom.

"Ti koji sve znaš, znaš li: Da pjevam u ime ‘’pijanih muslimana’’,
Pa i drugih još crnjih – Tvojih smrtonosnih rana.
Pijanih od Tvojih obećanja i naših sanja,
Da će svijet na tobe, i da će njihala strave
U muzejske sobe.

Nema čekanja! Sve nade survaše u provalije.
Tvoje robove pretvoriše u žrtve,
Umjesto zvijezda, Zemljom broje mrtve!

Vrisni! Ustani, kaži, Je l’ ovo pod nebom za silovanje?
Za nusprodukt, za muku...Daj isuči tvoju nebesku sablju;
Spusti ruku skamenjenu, na ova groblja;
Tvoje spomenike, daj, tako Ti slike,
Zaustavi ove nesnosne krike!

Spusti ruku tešku, Na nepopravljivu grešku.
Mi, ’polovno mrtvi’, zvali smo, ispod duge,
Koja nam se ukazivala. Klanjali se Tebi, postili,
Svoje meso kidali... Psovki je bilo,
Al’ je molitva duže trajala i još je ima.
 
O Bože svih bogova! Ako slučajno, u srđbi i ljutnji,
Nisi zauzet mrvljenjem ostarjelih zvijezda,
Koje, u vidu umiruće svjetlosti,
Kidišu na ovu grobnicu mraka,
Koja se samo bolom (pr)osvjetljava.

Daj udri solju, po ovim livadama,
Da ova Tvoja stada, nakon ispaše, ne morajuTuđi znoj lizati.

Udri: slanom kišom,Gorkim korijenjem...
Zametni kavgu Međ’ ratobornima – međ’ dvonogima,
Nek' se bodu dok god im je milo.

A Ti, ipak navali, na najbliže nebo
I tako redom. Lomi zvijedu za zvijezdom,
Zapali vatre, ogrij presvete kosti.
Potegni besmrtno piće...
I udri po svom djelu, po svojoj zabludi
Udri bez straha, jer Tebi nema ko da sudi!
Udriiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii
 
**************
KAZNI IH BOŽE
 
Prastara cesta mirna i pusta
Na bujnoj travi rosa se blista
Mirisno cvijeće i šuma gusta
A Drina teče prekrasna i čista
 
Najednom prasak tišinu rasu
A vatra buknu svijetlost se prosu
I sprži selo u jednom času
Osuši travu ispari rosu
 
Niz staru cestu kolona stupa
U času crnom crnjim od tuša
Bez volje idu hiljade duša
Okrutni zlotvor po krvi gazi
 
Mrtvim' se smije o smrti pjeva
Krvavi ljudi ostaju na stazi
Dok batina bije i kama sijeva
Na rubu šume povorka stade
 
Jadno se roblje na zemlju spusti
Al bezdušni krvnik mira ne dade
Počeše padati krvavi prsti
Sa svake ruke po dva im sijeku
 
A krv u mlazu teče iz vena
Krvave prste na vatri peku
Dok se bolni vrisak odbija od stijena
I posljednji jecaj prestade od muke
 
Kada obruč bande oko njih se suzi
A boca krenu od ruke do ruke
Gutljaj po gutljaj nastavi da kruži
A oni piju dok umiru djeca
 
I oni piju dok stenju ljudi
I oni piju dok majka jeca
Sa mrtvim čedom privitim na grudi
Boca po boca i toga nesta
 
Svi znaju sad će još gori biti
Od užasnog straha majčin jecaj presta
Jedni iza drugih počeše se kriti
A onda strašna komanda pade
 
Ovamo žene a tamo muške
I dok se jedni sa ženama slade
Drugi nek' drže otkočene puške
Nastade vriska gomila se skupi
 
Da žene skriju u krvavoj masi
Al hi krvnik nalazi i u mišjoj rupi
Grabe se za žrtve kao bijesni psi
Počeše pred svima svašta da im rade
 
Teško je gledati te ogavne stvari
Napastuju redom i stare i mlade
Pokvarene svinje bezdušni varvari
Satrvene žene gorke suze liju
Od sramote puste moraju se kriti
Nikome u lice pogledat' ne smiju
A zlotvore mole dajte nas ubiti
A oni se smiju na te bolne suze
 
A oni se smiju i nije ih briga
To što one mole da im život uzmu
Pogazi im ponos i još im se ruga
Ko sa neba milost naređenje sinu
 
Dosta je već toga počnite tuči
Pokoljite stoku bacite u Drinu
Završimo s time da idemo kući
Nedužna šuma klanicom posta
 
Potok se krvi ka vodi slijeva
Umiru ljudi zemlja im prosta
A batina bije i kama sijeva
Kad posljednji urlik u noći presta
Pod krvavim nožem na ovom mjestu
A truplo zadnje u vodi nesta
Krvnici pijani odoše dalje
Prastara cesta ostade pusta
 
Zora zaruđe sunce zablista
Krvavo cvijeće i šuma gusta
A Drina teče mutna i Nečista
Kazni ih Bože
 
Zbog one djece žena i ljudi
Kazni ih Bože
Zbog svega ovog Ti im presudi
Kazni ih Bože
 
Zbog ove krvi Sudija budi
Zbog ove šume rijeke i ceste
Zbog trave suhe što mre bez rose
Zbog ovog sela spaljene kose
Kazni ih Bože(!) nisu to ljudi
Autor: S. Hasanović
*****************************************************************************
 
 
IZBJEGLIČKA IZJAVA
(uz godišnjicu Srebreničke tragedije)
 
Dolazim iz logora
nemojte kvasiti jastuče
(za moj otisak)
nemam ni jednog prsta
osim na nogama
nogom ću se potpisati
(ako može)
 
ne morate me ni slikati
fotoalbum je u meni
slike su crnobijele
hvatane na brzinu,
 
 
 
uz namunjene bliceve
i mi smo hvatani na brzinu
od oka-od zvanja i znanja
 
siper su zgurali u tijesne autobuse
a nama dali sportske dvorane
 
na času poezije učili smo njegoša
za domaći zadatak: andrić
oni koji su ponavljali sledio je ćosić
 
vuk je gostovao s guslama
a drašković s nožem
dolazio i bećković, recitovao; ćeraćemo se još (?!?)

 
donosili i bibliju
tjerali da dižemo tri prsta
 
po dva su nam odsijecali
da se lakše snađemo
i da oni skinu burme
 
burme su u to vrijeme bile jeftine
jedna burma jedan prst
 
ko je imao zlatan zub
čupali su bez anestezije
mrtvi pijani širili pravoslavlje
uspoređivali nas s nemanjom
naša krv i njegov urin
psovali su nas
'"malo tukli",' silovali, sjekli uši, prste, nosove...
„malo su nas i ubijali" pa nas krili k'o kukavica jaje
 
oni će u nebo-rekoše
a nas u zemlji ostaviše
hladnoj i krvavoj
 
*************************************************************************************************
 
 
Autor: Sandra Bakaj
****************************************************************************
****************************************************************************
SAD' SAMO NIŠANI
protičemo,
nezaustavljiva struja
nosi nas
pitat ćeš se
gdje nestadoše
poznati
šuti,
nije dobro
sve znati
kad dođe vrijeme
samo će se
ispričati
jednom su bili ljudi,
sad samo bijeli
nišani
Tanja Zubčević Alečković 



 

 
Legendarni: BEKIM FEHMIU
 
Dušan Vasiljev: Čovek peva posle rata

Ja sam gazio u krvi do kolena,
i nemam više snova.
Sestra mi se prodala
i majci su mi posekli sede kose.
I ja u ovom mutnom moru bluda i kala
ne tražim plena;
oh, ja sam željan zraka! I mleka!
I bele jutarnje rose!


Ja sam se smejao u krvi do kolena,
i nisam pitao: zašto?
Brata sam zvao dušmanom kletim.
I kliktao sam kad se u mraku napred hrli,
i onda leti k vragu i Bog, i čovek, i rov.
A danas mirno gledam kako mi željnu ženu
gubavi bakalin grli,
i kako mi s glave, raznosi krov, ─
i nemam volje ─ il’ nemam snage ─ da mu se svetim.


Ja sam do juče pokorno sagibo glavu
i besno sam ljubio sram.
I do juče nisam znao sudbinu svoju pravu ─
ali je danas znam!


Oh, ta ja sam Čovek! Čovek!
Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena
i preživeo crvene godine Klanja,
radi ovog svetog Saznanja
što mi je donelo propast.


I ja ne tražim plena:
oh, dajte meni još šaku zraka
i malo bele, jutarnje rose ─
ostalo vam na čast!
 


************************************************************************






CRNOSNJEGULJICA

(S izložbe Djetinjstvo u ratu - Jasminka Halilovića, Sarajevo)


"Pitala sam Dinu
da idemo vani, a ona
je zabrinuto rekla kako ne smije,

jer će ju,
ako pogine -
mama ubiti. (Amra, godište 1984.)"

 Morala te
Morala mater ubiti
Dino

A onda je Isus čučnuo i pokupio popadale jabuke
Zaista vam kažem
Grizite se

 


O pasjim sinovima, Borise Davidoviču

Sva zapravo tminost,

Za opis onoga
Tko se umiva u lavoru meda.

Prvo je njoj kazao

Kako ima duboke oči.

Kasnije se nama kleo

Da su mu to

Najdublje

Izvađene oči.


Autor: Darko Cvijetić ( Iz zbirke: Masovne razglednice iz Bosne)